Demončićski (reminescencija)

Možda stoga što je moj stari blogerski kompa napisao malu, sumornu crticu koja suludo udara u moju osobnu uspomenu, a možda i zbog moje drage Blune koja je, otvarajući blog, spomenula demončiće – o, znao bih ponešto o demončićima svih mogućih vrsta… možda je i južina, možda su u šumi, a možda i nije bitno, na koncu. To će biti, da. Nije uopće bitno. Elem, što god da bilo povodom, noć izvlači u prste sve ono što inače čovjek mukotrpno zakapa u sebi, duboko, skriveno, zatajno.

Demončići. Mda. Iz vrtova čistog zemaljskog raja – stvarnog, fizičkog, doživljenog, anđeli prognani paklenim mačevima rastanaka, izgnani u vječnost potrage za nadomjestkom nezamjenjivog.

A može ih se i zvati demončićima, da. Zašto da ne. Tepajuć zlu, omekšaš mu oštrice. Izbrusiš mu pandže iskovane lažima, otupiš mu zube ulaštene razočaranjima. Iščetkaš mu bodlje nakostrešene prekršenim obećanjima i maziš ga kao i svakog drugog kućnog ljubimca. Imaš pravo na to, zaradio si svoje zlo, svog vlastitog demona. Skupo ga platio najvrijednijim što si imao – srcem, nadom, vremenom. Demončića. Svog osobnog, kućnog demončića.
Bilo bi tako lako prepustiti se njegovom režanju, grickanju i grebanju, bilo bi tako opojno pustiti da te prožme i zauvijek bude u tebi. Bilo bi fino hraniti ga otrovom cinizma, napajati drobljenim emocijama nasumično odabranih… ne iz osvete, ne, jer za osvetu nešto moraš i osjećati – mržnju, gađenje, prezir barem – a osjećanje je pogrešno stanje duha.
Duša može umrijeti samo ako je još živa. That’s the good part. Bad part je kad te bolno presječe točno tamo gdje si bio siguran da je konačno umrtvljeno zanavijek.

Mogao bih… uh, kako bih samo mogao. Ne demončić nego demončina, stravično čudovište svih zbrojenih noćnih mora, nezasitna zvijer oblivena krvlju, uronjena u utrobe vrištećih žrtava, sadistično trijumfalna nad razderanim plijenom. Mogao bih, da, jer riječi razaraju jače nego ijedno oružje. Ponekad… zaista, ponekad zamalo i poželim da…

I ugasili su cigarete, svatko svoju, otpili po gutljaj pića – posljednju cigaretu, posljednji gutljaj. I ostavili na stolu nešto novca, nije važno da li ona ili on, a novca je bilo dovoljno iako nisu više znali koliko su posljednjih cigareta ugasili i posljednji gutljaja prelili preko usana. I noć je gubila snagu a nebo je blijedilo ususret svitanju, prvom i posljednjem svitanju, a ona je rekla  – čuvaj se. I njen je miris hlapio sa sjedišta automobila na kojem je sjedila prvi i posljednji put, a on je rekao – hoću, čujemo se. I odvezao se mahnuvši i otišla je mahnuvši.
Ne po prvi, ali da po posljednji put.

Doista, nije bitno, ne, uopće nije, traženje povoda nikad ničemu nije dalo svrhu. Malo zbog sumorne crtice, malo zbog demončića, a malo i zbog… nu da, a možda su ipak u šumi.

U stvari je paradoksalno što se demoni uvijek prikazuju muškim spolom.