… again.

Najnoviji

Posljednji

sreća

Nije prvi put da pokušavam pisati po posljednji put. Velim, pokušavao sam – iako sam uvijek bio uvjeren da posljednje i jest posljednje.
Pa je ispalo da nije bilo.
Pisao sam svoje posljednje zapise jer sam dizao ruke; od svega, ne samo od pisanja. Od nadanja. Od pokušavanja. Od čežnji i definitivno od očekivanja. Pisao sam po posljednji put jer nije više imalo smisla pisati. Nije pomagalo. Nije nikamo vodilo. Nije, na koncu, ništa više ni značilo.
Pa je i opet ipak ispadalo da kad nema više ničeg, nešto ipak ostane tinjati, budeći nadu da može i gorjeti. Pa bi se opet gasilo, pa bi opet bio napisan posljednji zapis.
Sve je to daleka prošlost. Daleka, daleka prošlost.

Sretan sam.
Mogao bih utrošiti tisuću riječi, stotine superlativa, sve metafore koje znam i ne bih svime time uspio opisati ni djelić svoje sreće. Naprosto – sretan sam. Ne onako, na minutu-dvije, niti onako površno, onako kad već drugi dan niti ne pamtiš da si uopće bio sretan. Ne. Sretan sam onoliko koliko god to ikoje biće može biti, pa još malo preko toga. Trajno sretan. Sretan se budim, sretan liježem, a u međuvremenu sretno sanjam sretne snove, spavajući i bivajući budan, jednako.
Ne znate kako je to. Da znadete, ne biste sad s ekrana čitali ove riječi. Umjesto toga živjeli biste svoju vlastitu sreću, upravo onako kako je ja živim.
Anyhow.
Ovaj posljednji zapis, uistinu jest posljednji. Zašto? Jer sve ono što sam ranije htio pričati svijetu, sad pričam onoj koja me čini toliko beskrajno sretnim. I tako i treba biti. Jednom, ove će stranice tiho i bez ikakve pompe naprosto nestati, nemajući više nikakav razlog da postoje. Zasad, neka ih. Neka svjedoče da su čuda moguća, te da sam oduvijek imao pravo – u bajke treba vjerovati. U sreću treba vjerovati. U ljubav treba vjerovati. Treba vjerovati da smisao postoji. Treba uvijek, uvijek imati hrabrosti vjerovati. Jer nitko vam drugi nije kriv za život kojim živite – jedino vi sami.
Eto, toliko je jednostavno. 😉

Mah-mah.
Over & out.

Oglasi

Medvjedićni

medo

Male stvari.
Poput ovog medvjedića kojeg mi je draga neki dan poklonila za 4 mjeseca naše veze. Pa mu je, ni sami ne znamo kako, otpalo oko. Onako, iz čista mira, dok je stajao na stolu. I tako je jadničak jednooko sjedio, pomalo zamišljen i mrvičak tužan – ili barem djelujući tako na mene, tako krhak, sitan i ozlijeđen. Trebah reći oštećen, zar ne? Ali ne. Ozlijeđen. Poput svih onih koji su tako samo sjedili, pomalo zamišljeni i mrvičak tužni, osjećajući kako im nedostaje neki mali komadić njih samih, otkinut i zagubljen a da ni osjetili nisu kad i kako. Ili možda jesu? Pa nisu marili? Ili nije imalo svrhe mariti?
Ljubav je krhka. Lako se ošteti, povrijedi, pa izgubi komadić po komadić, sve dok ne postane samo neprepoznatljiva hrpica nečega što tiho i zatajno skuplja prašinu na polici, nezamijećena više ni od koga.
Ljubav je jaaako, jako krhka. Koliko god snažno voljeli i koliko se god vjerno zaklinjali u nju.

Sad moja draga ovo čita i pita se, što sad ovime želim reći. Ne znam, u stvari. Raznježio me taj medvjedić, jednako koliko me usrećilo kad pronađoh to oko na podu ispod stola i zaliječih mu ranu. I možda mi je baš to, što sam popravio nešto što mi je bilo važno, probudilo misao da – eto, naizgled sitnica, a podsjeti te koliko su važne one stvari koje su ti nezamjenjive i neprocjenjive.

Ne volim floskule. Ne volim isprazne rečenice koje površnome, plitkome puku prodaju kvazimudrosti klase “treba se voljeti” ili “svaki dan započinje novim jutrom (ma daj ne seri, ono, zar zbilja?!)” ili “ljubav treba stalno hraniti”. Je, skuhal bum joj cvečnknedle da joj ne krulji u želucu, o jebote.
Ali je to, u biti, istina. Treba je hraniti. Njegovati. Maziti. Treba joj, kad joj nekim slučajem i otpadne oko, to oko tražiti i pronaći i zalijepiti nazad, da ne sjedi zamišljena i mrvičak tužna i ozlijeđena pomalo tone u prašnjavi zaborav police koja ne služi više ničem doli spokoju onog što je bilo, pa nestalo.

Ja, zaista, ne znam što sam svime ovime htio reći. Možda to da sam silno sretan čovjek jer sam voljen i volim – i da tu sreću ne uzimam olako ni zdravo za gotovo. Ne znam. Ne sjećam se da sam ikada pisao namjerno želeći nešto reći. Nekako, stvari su se uvijek rekle same. Ja sam samo… ma, ne znam, zbilja.
Medvjedić je dobro, kako i slika pokazuje. I ona i ja, mi, dobro smo. Više nego dobro.
A cvečnknedli, to više-manje. Mislim da će i palačinke biti sasvim ok.

Male stvari.
Divne male stvari.

That’s life is all about.

Staronovogodišnji


Gotova je.
Veli mi frendica, pamti ono što je bilo dobro, zaboravi ono što je bilo loše. A ja joj odgovaram – ni ne sjećam se ničeg lošeg. Već sam zaboravio sve što je zaborav tražilo, bit će. Baš kao i inače u životu – uspomene nemaju smisla ako nisu lijepe, čak i kad im u sjeni stanuje bol.
I tako, gotova je.
Pokušavam se sjetiti što mi je sve bila donijela. Promjene, o da. Velike promjene. I puno malih, ali njih čovjek prihvati i zaboravi da su se desile – tako to biva. Baciš staru kantu za smeće i kupiš novu. Skineš staro ogledalo u kupaonici i postaviš novi ormarić. Pobacaš iz ormara stvari koje si odavno trebao baciti… sitnice koje životu daju onu finu, unikatnu glazuru koje nismo svjesni, ali čini nam razliku između isprazne rutine i osmijeha na licu.
Prodao sam auto. Kupio sam auto.
Vratio sam dug. Ušavši u novi, ali mrvu manji. Pa sam i taj vratio, ušavši i opet u novi, ali još mrvu manji.
Smrt koja mi je donijela mnogo više olakšanja nego tuge. Čini li me to lošim čovjekom? Ako da, neka. Radije sam loš nego licemjer.
Našao sam ljubav.
U stvari, to je trebalo pisati prvo. Prije svega, jer je važnije od svega i ostat će i nakon svega. Ali neću premještati, neka piše tako kako piše… možda upravo zato što meni uvijek život počiva na sitnim, malim stvarima, a tek ponekad biva okrunjen onim najvećim i najljepšim. Baš kao blještavi, prekrasni ukras kojeg stavljamo posljednjeg na vrh božićnog drvca kako bi zasjao nad svime, nezamjenjiv; tako i ljubav jest kruna svemu što činim i proživljavam.
Našao sam ljubav. Kako to fantastično zvuči!
Godinu sam dana stariji – uskoro će mi to i kalendar reći – ali osjećam se bezvremeno, kao da me nešto štiti od svih ujeda entropije. Osjećaju li se tako svi koji su voljeni i vole?

Našao sam ljubav.
Hvala ti, 2018., bila si doista darežljiva prema meni.
Ništa u sljedećih godinu dana ne želim ni više, ni bolje ni jače od onog što mi je dala prošla godina. Samo nek imam ono što pronađoh – i ja sam sretan.
Bogat si ne koliko imaš, nego koliko trebaš. A ja imam sve što trebam. Nije mi uopće važno koliko bi to nekome zvučalo malo ili mnogo.

Jedna je otišla, druga je ovdje.
Dobrodošla 2019. Ništa mi ne moraš više donijeti.

Ja već imam sve.

Sretnobožićni

Okitiš bor.
Koji, usput rečeno, zaista u punom smislu riječi znači Božić jer – prodavač mi nije htio uzeti novac. Poklonio mi ga je. Poželio sretan Božić i poklonio mi ga. Drvce koje zrači dobrotom, ima li igdje ljepšeg?
Okitiš bor.
Ne onako, okitiš-okitiš, povješaš kuglice i omotaš svjetlucavim vrpcama i natakneš vrh i kao to je to.
Ne.
Okitiš ga. Ljubavlju. Dodajući joj kuglice da ih ona objesi, pa se zajedno divite kako je kuglica baš tamo gdje treba biti. Pa ona doda tebi, pomažući ti rasplićući smotani konac na kuglici. I bor pred vama prerasta iz malog skromnog drvca u svjetlucavog, nasmijanog ljepotana, odražavajući svojim licem vašu sreću.
Okitiš bor. I zatrpaš ga brižno umotanim darovima, jedva čekajući osmijeh na licu dok prsti budu nestrpljivo skidali vrpce i odmatali šareni papir.

I imaš tanjuriće pune kolača na stolu.

I pod prigušenim svjetlom, potpuno opijen sjajem sreće u njenim očima, tiho pjevaš. Sretan Božić svakome, sretan Božić… svakome…
Imaš ono što se uistinu zove dom.
Imaš Nju.

Imaš Božić.

Sretan vam, svima. Od sveg srca.



Ljubav je… (part 11)

sleep

 

… kad spavati uz nekog, u stvari znači pokušavati ostati budan čitavu noć samo da bi je slušao kako diše.
I da bi je gledao kako spava, lica lijepog poput šumske vile.
I da bi joj mazio neukrotivu kosu rasutu po jastuku.

Čitavu noć.

 

 

Mi.

mi

 

Ti i ja. Mi.
Mi.
Toliko malo slova. Toliko mnogo u njima.
Toliko, toliko mnogo!

I kad bih… kad bih tražio riječ koja znači više, zvuči snažnije, koja može tako lako natjerati srce da suludo zabubnja izvan svake kontrole – nema takve koja bi nadmašila jedno malo, tiho, nježno mi.
Mi.

Ja samo…
… nije važno, u stvari. Ništa drugo nije važno. Samo…

mi.

 

 

Prvomjesečnički

IMG-63cd8995c942262ba6c6bf3dce418890-V

Ja sam sentimentalan tip.
Pamtim datume. Čak i kad postanu nevažni i izgube svoje značenje, ne zaboravljam ih. Jedna je od blentavih dogmi da muškarci nikad ne paze na datume. E pa, krivo. Ja pazim.
Pred točno mjesec dana, naš je prvi susret bio završio poljupcima. Tko ono tvrdi da ljubav na prvi pogled ne postoji? E pa, opet krivo. Itekako postoji.
I tako sam lijepo kupio malo plišano prase (jer kad me draga podbada, velim joj da je obično prase i još joj velim da ću je… no, nije sad bitno, kh-khm). I kutijicu. I sve to upakirao i umotao i stavio u ukrasnu vrećicu i dodao najljepšu ružu koju se dalo naći u ovome gradu, te uz popratnu čestitku uručio najdražoj. Sretna ti naša prva mjesečnica!
A ona zinula, totalni šok i iznenađenje, pocupkujući i vriskajući poput malog djeteta. Prekrasno! Poslije me pita, a što ću ja tebi kupiti?
Zar bi išta moglo nadmašiti taj prizor njene čiste i potpune sreće?
Ja sam sentimentalan tip. I romantičan. I sretan kad nekog činim sretnim.

Jako sretan. 🙂

 

Ljubav su… (part 10)

IMG_20181116_090146

 

… male stvari.

I ono kad uđeš u kupaonicu dok ona pere zube i oboje se osjećate normalno, kao da to činite svaki dan, iako ona kasnije veli – isuuseee, pa ti si gledao dok ja perem zube! A ti joj na to smješkajući se veliš, zabogamiloga, pa prala si zube, nisi brisala guzu! – iako oboje itekako osjećate koliko je intimnosti bilo u toj naizgled sitnici, gledanju nekog kako pere zube. Kao da ih pere u tvojoj kupaonici svaki dan. Kao da jest tu svaki dan. Kao da…

Male stvari.

 

Žena Pjesma

love song

 

Ja doista ne znam pisati stihove. Čak ni kad pišem pjesmu… ali pustimo sad to.
Ja (opet ja) sam od one vrste ljudi koja, kad je sretna, želi to ponosno objaviti čitavom svijetu.
Ja (još malo ja), kad sam tužan, kad sam zaista jako tužan, rušim oko sebe sve mostove, nihilistički i nemilice, jer moja se vučja narav samo u gluhoj samoći uspijeva sačuvati od potpunog raspada i onda, dugim i sporim vremenom, počinje samoiscjeljivati. No to nije bitno, jer sad nisam nimalo tužan.
Sretan sam. Sretan sam toliko da mi srce živi pjesme koje, eto, ja ne znam izreći stihovima.
Sretan sam toliko da…
Ne. Pogrešan početak.
Ono kad nešto silno, silno želiš reći, a ne znaš kako. Pa onda ne veliš uopće. Ali ja bih i na lakat provrištao da sam sretan i stoga moram, naprosto moram, reći naglas. A ne znam kako.

Idemo ispočetka.
Ona je… drugačija. Svi to za sebe volimo misliti, da smo drugačiji, zar ne? I najglasnije to ponavljaju upravo oni koji su sasvim banalni i ni po čemu posebni. A ona, ona to ne govori. Ona veli, ja sam divlja. I teško me voljeti. I skroz naskroz sam jednostavna.
I jest, zaista jest silno jednostavna. A istovremeno, nimalo nije.
Toliko je nevjerovatno drugačija da mi još uvijek ne sjeda u moju zbunjenu glavurdu čime je to ja zaslužujem.
Ona voli kad pišem. Njoj. O njoj. Za nju. I veseli se poput malog djeteta kad to čita, nagrađujući me svojom radošću na najljepši mogući način.
I ona piše. Onako, za sebe. Ponekad, za mene. I ja se veselim poput malog djeteta toj pažnji, osjećajući se pritom kao da zaista u čitavom tom prokletom nezamislivo sveobuhvatnom ništavilu postojanja – značim nešto.
Kad ste posljednji put osjećali da značite nešto? Nekome?

Sve lijepe riječi, svi divni stihovi, sve prekrasne pjesme ikad napisane – puka su sjena svjetlosti koja sjaji iz očiju voljene osobe. Sve prekrasne melodije, tek su bijeli šum intermezza između dva otkucaja srca koje pjeva isključivo i jedino jednu pjesmu; koje kuca isključivo i jedino za jedno biće, ono biće kroz koje se konačno osjećaš cjelovit, kroz koje konačno vidiš smisao svega što te čini onim koji jesi.
Brojim zvijezde u njenim očima. Bezbroj ih je.
Udišem zrak koji ona diše. Upijam svilu njenih usana, plešem na glazbu njenih koraka.
Ne znam pisati stihove, ali ne trebam ni da ih meni netko piše. Jer, ja svoju pjesmu već imam, najljepšu ikad stvorenu.
Imam Nju. Ženu Pjesmu.

I volim je.

 

 

 

Ljubav je… (part 9)

LOve_is

… ono kad je vidiš na jedva desetak minuta i čitavo se vrijeme osjećaš kao da vrijeme stoji. I osjećaš da taj tu i sad jest točno onaj tu i sad kojeg možeš opisati samo jednom riječju – savršenstvo.
Kao da je oduvijek tu. I kao da je oduvijek sad.

I pitaš se, kako si uopće ikad mogao bez nje.

 

 

 

Mali, sasvim ljubavni

love

 

Otišla si, a još si tu. Kad zatvorim oči, vidim te, mogu te dotaknuti, mogu te grliti, mogu te ljubiti…
… soba miriše na tebe.
Otišla si, a nisi; nisi, jer ćeš se vratiti.
Nema goreg nego kad soba miriše po posljednji put.
Nema ljepšeg nego kad soba miriše na povratak…
Otišla si, a i dalje osjećam tvoje ruke na sebi. I šapuću mi tvoje usne i diraju me tvoji prsti… otišla si, a toliko si još tu da i dalje čujem tvoje disanje, dok mi srce nabija kao ludo.
Predivna si. Znaš li?

Predivna si.

Prozorski

istok

Prozor mi gleda prema istoku.
I tamo negdje, iza ruba obzora – si ti. Tamo negdje, sad piješ jutarnju kavu, ili radiš onih tisuću svakodnevnih kućnih sitnica, ili naprosto razmišljaš. O poslu. O ljudima oko sebe. O sebi. Možda i o nama.
Kad otvorim oči, prvi je moj pogled kroz prozor, prema istoku. Jer tamo negdje si ti.
Ti si tamo negdje i prije nego otvorim oči.
Ti si tamo negdje, a tu si. Uz mene. U meni.
Prozor mi gleda prema istoku, prema jutarnjem suncu. Čudno je to, doista. Suton koji gleda u zoru.
Mašem ti. Ne vidiš?
Zatvori oči, vidjet ćeš me.
Stojim upravo tu, da, baš tu, pred prozorom koji gleda prema istoku…

… pred prozorom koji gleda ljubavlju.

 

 

Volio bih ti napisati pjesmu.

srce-na-dlanu-z

 

Volio bih ti napisati pjesmu.
Krhke bi i tihe bile u njoj rime
kad bih ti znao napisati pjesmu.
A volio bih.
Volio bih ti reći,
svaka je moja minuta ispunjena tobom
pred mojim si očima kad tonem u san
i prva si misao kad se budim.
Kad bih znao kako, rekao bih ti
u meni više nije praznina
već duša ispunjena radošću.
Baš, baš bih ti volio napisati pjesmu.
I pričao bih ti o zvijezdama u tvojim očima
i pričao bih ti o mekoj savršenosti tvojih usana.
Smijao bih se s tobom,
šutio bih s tobom
dišući s tobom.
Da barem znadem pisati pjesme
crtati ti srca u oblacima
i puštati avione da ih probodu tragovima
poput amorovih strelica.
Da barem znadem slagati stihove
nježne i dirljive, samo za tebe
Zaista, zaista bih to volio.
Ali eto, ja to ne znam.
Moje se riječi ne rimuju
moji snovi ne postaju rečenice
i ma koliko se trudio,
ma koliko se mučio
ništa drugo mi ne uspijeva
osim prošaptati

volim te.

 

 

Tebi.

Jesen

Čudno je to.
Davno već, otkrio sam – smrt i život su dvije strane istog lista. A lišća je nebrojeno, svatko ga može dohvatiti, baš kao što i lišće može dohvatiti svakog. Bilo koji list, možda je baš tvoj da ga uzmeš u ruku… i okreneš ga na stranu koju želiš.
Netko umre. Netko ti podari novi život, ili novi smisao života. I sve to istodobno.
Nije li to čudno?

Još jučer, pisao sam nekrolog. Memento mori, šaptahu stari Latini. Mors ultima ratio, rekoše. Ali rekoše i amor vincit omnia
A Cesarić, on pjeva – još bi nam mogla desiti se ljubav, desiti – velim. Mogla bi. I samo je do nas da odlučimo, do svakog od nas – da li je želim, il’ ne želim.
Čudno je to.
Sićušno zrnce pijeska, nasmiješeno samo za tebe; i među milijardama zrnaca pijeska, pronađeš ga. I ono pronađe tebe.
Sićušno zrnce pijeska, među milijardama drugih zrnaca koje čine pustinju tvoga života. Zrnce koje ti pokaže put do oaze, sićušne i samo tvome oku vidljive, mjestu kojeg si tražio i našao tek kad si bio sasvim uvjeren da ga nikad nećeš naći.
Čudno je to, nije li?

Kad ste posljednji put poklonili nekome jabuku?
Kad ste posljednji put čuli koliko vam glasno tuče srce pri pogledu na prizor milog bića koje radosno zagriza tu jabuku, prihvaćajući njome sve što ćete joj ikad željeti pokloniti?
I nemoj da bi netko sad pomislio – čudno je to.
Jer nije, uopće nije.
Nulla unda tam profunda
quam amoris furibunda.
Ako nekome i jest čudno, ipak…

… u čuda treba vjerovati.

 

***
Memento mori – sjeti se smrti
Mors ultima ratio – smrt je posljednja istina
Amor vincit omnia – ljubav sve pobjeđuje
Nulla unda tam profunda quam amoris furibunda – Nijedna voda nije tako duboka, kao što je luda ljubav
.

 

 

Crni.

Svojedobno sam napisao tekst o svome starom. Ne o tome kako je umro, nego kako je živio. “Hvala ti.”, je bio naslov. I tim sam naslovom već rekao sve.
Sada, moram izbaciti iz sebe osjećaje koje je teško definirati. Osjećaje koje imaš kad umre netko tko ti je krvno najbliži rod, a emotivno ti je na drugom kraju svemira. Znam samo jedno – naslov ovog teksta (jer još uvijek je prazan) neće biti zahvala. Ne znam što će biti. Pustimo nek dođe samo.
Umrla mi je stara.

Mogao bih svu njenu vrlo negativnu ćud pravdati time da je odrasla u okruženju koje je bilo sve samo ne ljubav. Moj je djed bio dobra osoba. Moja je baka bila primitivna, zadrta, osvetoljubiva gadura. Vele, sve žene vremenom postaju svoje majke, čak i fizičkim izgledom. Moja iskustva to potvrđuju bez iznimke. I moja je stara postala njena stara – ali ne vremenom. Vremenom je samo fizički poprimala njen lik. A čitav je život bila licemjerna, lažljiva, egocentrična, šovinistička spletkarošica i tračerica. Moje odrastanje – djetinjstvo kod bake kamo sam bio naprosto metnut, odakle sam svakog vikenda poput sirotog malog majmuna, držeći se za rešetke ograde dvorišta bakine kuće, očajno čekao hoće li ovaj vikend moja mama doći vidjeti me (i razočarano odustajao mnoge vikende kad nije došla) – moje odrastanje nikad neću koristiti za izgovor za svoje mane, ali da, itekako me oblikovalo kao čovjeka. I dan danas previše udovoljavam ženama, podsvjesno pokušavajući kroz njih odobrovoljiti svoju mater da me dođe vidjeti barem jednom tjedno. Ne treba mi psihijatar, znam jako dobro tko sam i što sam. I ponavljam, sam sam odgovoran za to.

Velim, mogao bih je pravdati. Mogao bih je i kuditi. Mogao bih sva njena sranja i manipulacije rasprostrti na svjetlo da ih svi vide… ali što s time? Meni to neće pomoći ni u čemu. Neće mi to vratiti sve što sam zbog nje izgubio, niti će mi nadoknaditi sav pakao kojim sam katkad kročio upravo popločanim njenim “dobrim namjerama”.
Mrtva je. Neka i ostane.

I što mi je ostavila u nasljeđe? Ništa. Materijalno, samo dugove. A duhovno?
Ostavila mi je kletvu – sine, kad ja umrem, ti si sljedeći. Da, doslovan citat. I mislite da je to bila kletva iz ljutnje? Ne. To je bilo njeno čestitanje mog 39. rođendana. Ljubav i pol, nije li?

Pokušavam definirati osjećaj. Olakšanje. Da, definitivno. Mrva, samo mrva ljutnje što sam joj toliko puta prešutio da je loša osoba, a nisam trebao. Tuga? Ne. Tuguješ za onima koje voliš. A ja čitav svoj život nisam imao ni jedan jedini razlog zašto bih je zavolio.
Strah. Da, strah.
Jer sad kad je otišla… ja sam sljedeći, ne?

 Ah, sranje.

 

Nenasmijavajući

cat-768x528

U redu je bojati se biti sam. No ja se bojim da mi se jednog dana ta samoća ne počne i sviđati.
A sve promicatelje bisera klase “moraš sam sebe voljeti” pitam – jeste li danas nahranili sve svoje legije mačaka? Mislim, ako ste našli vremena uz svo to voljenje sebe, jel’…
Nije da mačke nisu ok. Al’ ja se volim mazit’ s nekime koga mogu i nasmijati.
Možda je to i najgori dio samoće.

Nemaš koga nasmijati.

I bi…

lounge_night

 

I bi tamo neko ljeto, ne samo ljeto, nego nekoliko njih. I bjehu zime, tople i meke i nježne i vrele, kažu neki – pune kiše – ali ne sjećam se ni kapi. I bjehu te godine, neke, predivne. I bi glazba, prekrasna, tiha, opsjedajuća, bezvremena. I bjehu dodiri i zagrljaji i poljupci i bješe ljubav. Ljubav, da. I bi… sreća.

Sjedim, predamnom čaša puna zlata i rose i oporih uspomena. Oko mene, pramenovi lounge zvuka, mekog, opijajućeg, baš kao nekad, baš kao… s njom.
Sjedim, predamnom se valjaju valići mora puni sjete, crni u još crnjem. Noć je. Sjedim, opijen alkoholom, no još više zvukom – kojeg ne znam bih li nazvao zvukom uspomena, zvukom sjete i tuge, ili zvukom onog što je moglo biti, a nije. Niti neće.

Možeš li ne preboljeti nekog, a svejedno ići dalje?
Možeš.
Možeš li ne preboljeti nekog nikad, uvijek iznova probadan sitnim iglama prepoznavanja u zvuku glazbe koju si zavolio uz nekog, u mirisima koji kao da još uvijek, sad, isparavaju sa jastuka na kojem je držala glavu, u okusima koje si kušao – bože, kakvim okusima – u mjestima koja još pamte otiske vaših stopala… možeš li to, a svejedno znati da knjiga jest zatvorena zauvijek i nikad čitana više biti neće?
Možeš.
Zašto možeš? Jer drugačije ne možeš.

I bi tamo neko ljeto, nekoliko njih, bjehu valići i sunce i smijeh, bjehu dodiri, bješe miris, bješe zagrljaj. Mnogo njih. Bjehu poljupci, bješe sreća. Bješe sve to… i nestade zauvijek.
Gledam čašu, okus pića mi trlja nepce ispirući s njega okuse uspomena. Dobro je to. Drži te na površini. Drži te na samom rubu vrtloga koji te želi usisati u nepovratne dubine samosažaljenja. Pomisliš, zar je bitno? A znaš da jest, iako nikad nisi – niti ćeš biti – siguran u to. No znaš.
I bi tamo neko ljeto puno sunca, puno baršunastog osjeta ruke u ruci. I bi, i nestade.
Novi gutljaj zlata iz čaše… taman na vrijeme da te zaustavi na rubu ponora u kojem poput leminga želiš zauvijek potonuti.

Mislim si, prokleto sam sretan, u stvari. U sebi nosim trenutke kakve je malo tko ikad proživio.
Mislim si, sve moje tuge, vrijedile su svih mojih bezvremenih trenutaka sreće.
Mislim si, sve je to od tequile. Pripit sam.
Mislim si… ah, nije važno.

Mislim si, bilo bi lijepo da opet bude ljeto.

 

 

Ljetnoprolazeći

Lonely-sunset

 

Ljeto prolazi.
U meni, koliko je god to teško naglas priznati, ljeto jest prošlo. I znam točno kad i gdje i kako. I s kime, ako se baš mora i tome, no radije ne bih, jer zvuči kao da u nekome tražim krivicu – a nikad nisam, niti ću ikad tražiti. Naprosto, prošlo je. Ne znam što s time ni što potom; za jesen još nisam spreman (da li je itko, ikad?). Ne znam ni kad ću biti, ni da li ću ikad biti, ni ovisi li uopće dolazak jeseni – one, naše jeseni, naše vlastite i vrlo, vrlo osobne jeseni – o tome koliko je tko spreman za nju. Možda ona dođe samo ako je pustiš da dođe. Možda dođe i kad naprosto ne mariš hoće li doći. A možda…
Ok, serem. Ali ljeto doista prolazi.

Ljeto prolazi, utrkujući se sa mojom sposobnošću nebrojenja dana do kraja. Ljeta, jel’. Jeste li kad pokušali to? Ne brojati? Ono, baš baš naprosto ignorirati pijesak koji curi ne kroz prste, nego niz kralježnicu, ostavljajući za sobom sumoran i tmast osjećaj nečeg skoro pa dohvaćenog, nečeg toliko prokleto blizu a ipak propuštenog… jeste li kad? Može se to, znate? Ne brojati. Naprosto se pustiš u spiralu neumitne prolaznosti, ruku sklopljenih na grudima, smjerno kližući putem sa kojeg skretanja nema. Iako, negdje duboko u sebi nazrijevaš želju da zastaneš, da barem mrvu zapneš – no naprosto, kliziš. I ne brojiš. I vrijeme bjesomučno galopira preko tebe, ali ti se nonšalantno praviš blesav poput noja koji glavom zabijenom u blato tjera od sebe stvarnost nadolazećeg zahuktalog nosoroga.
Još malo serem, eto. A ljeto i dalje prolazi.

Iskusih već toliko puta – nikad ne reci nikad. Čak ni kad ljeto prolazi, svejedno nikad ne postaje nikad. Osim kad napeto čekaš. I čekaš. I želiš. I trebaš. Tada, nikad je nikad k’o od kamena odvaljeno. I tek kad prestaneš, kad sklopiš ruke na grudima, kad se pustiš…
… ali ionako, neovisno i neumitno – ljeto prolazi.

Sve što smo ikad učinili, učinili smo zbog svojih strahova. Katkad suprotstavljajući im se; češće, bježeći od njih. I da, eto, bojim se. Ljeto će proći, ljeto je prošlo. Znam točno kad sam se počeo bojati, znam i zašto, znam i gdje i – dovraga – da, znam i s kime. Heh, kako to već biva – i svi mi strahovi bjehu na mjestu. Štoviše, moglo ih je biti i više, jer imalo je zašto.
No to sad više nije važno.
Ljeto, moje ljeto, prošlo je nepovratno.

Ljeto prolazi, a ne usuđujem se ni reći – formulirati tu prokletu rečenicu – što biva kad ljeto prođe. Toliko se ne usuđujem da sam u stanju divljački zgaziti svakog tko bi mi ponudio već gotovu formu, tu prokletu imenicu, taj još prokletiji glagol.
Zašto onda uopće pisati o tome?
Jer jače od bola izazvanog isteklim ljetom, mojim ljetom, više od neopisive panike potaknute dolaskom nečeg čemu ni ime ne uspijevam spomenuti… mnogo je gore od svega toga osjećati spokoj sklopljenih ruku na grudima, zaživjeti nemarnost prepuštanja, odustati od pokušaja da ipak, na barem još trenutak, negdje zapnem.

Pisano dvadeset i drugog kolovoza, svjesno i namjerno, u najvjerovatnije uzaludnom pokušaju da nešto ipak bude veće od ništa.

A ljeto i dalje prolazi.

 

Naopački

Volio bih živjeti unatraške
jutrom sanjati noć.
Ima li to ikakvog smisla, uopće?

Ima li išta?

 

 

Vatadejični

Ohwhatadadayweddingphotography-dorishimmelbauer-logos-quare_RGB_web

 

Vat anbilivbl dej (to za one kurcosvirne cjepidlake koji ne mogu podnijeti zajebanciju s jezikom, iako istovremeno mrtvo ozbiljno vjeruju da se neću treba pisati odvojeno, po novobrđanskom ‘rvackom).
Dakle. Anbilivbl dej.
Najprije popiješ kavu (ili kak’ se to moderno sad piše, #onokadpopiješkavu, ne, elem popiješ kavu i to jebeno ugodnu kavu s nekim s kim ni pod razno ne bi smio piti kavu (al’ život mi je enciklopedija događaja klasificiranih kao “samo bi idiot to učinio”, dakle, ništa nova…)
… ovaaaj… di sam stao? Aha.
Nu, najprije kava. Gaddemn pleznt kava, hev tu sej. I onda odem u poreznu i otkrijem da mi je referent simpatično ljudsko biće (ma serem, ispast će da je nedojebani pizdek, samo je pitanje vremena), koje je čak – e ovo ide pod vjerovali ili ne – u komp ukucao napomenu “ne zvati gospodina prije 12”. Gospodina mene, jel’. Jer spavam ujutro nakon što noću radim. Ono, zamisli, poreznik koji pazi da te ne zbudi! Jebote!
I onda odem u najbližu banku u kvartu, konkretnije Kentbank, jer sam toliko napižđen na Zabu da ću im se najebat majke i sve rodbine sve dok im na nosnice ne počnu hemeroidi izlazit – odem, dakle, u Kenticu i oduševim se. Sve košta duplo manje, 100 puta je brže i funkcionalnije, a i referentica mi se stalno vozi Uberom. I naravno, otvorim račun dok veliš švarcvaldica.
Jebote.
Toliko sam bio ushićen (iz nekog meni nepoznatog razloga, to je jedna od riječi koja me tjera na cerekanje – pazi, ono, ushić-hić-hihihi-en, ne! 😀 ) da sam nakon bančice prpošno odvezao autić doma i zaključio dan. Predobro je da to sjebem, bolje skvitat dok još ide.
Jebote.
 Pazi sad, ide poanta:

Jeeebote.

 

Disclaimer: otvoreni komentari znače dozvolu komentiranja teksta pod kojim jesu otvoreni; ne i komentiranja bilo kog drugog teksta pod kojim nisu bili otvoreni, a nisu bili upravo zato što ne želim komentiranje nekih tekstova.
Ponekad to treba nacrtat, pa eto. Hvalim na pažnjetini.

Samotni

samac

Sam sam.
Pored mene prolaze, katkad me dotaknu, katkad nježno… katkad ne. Dotaknu, pa odu. I budem opet sam.

Sam sam.
Bilo je doba kad nisam bio sam. Bilo je divno tada, sjećam se, živo se još sjećam… iako, zapitam se ponekad, sjećam li se ili tek sanjam?

Sam sam.
Moje su rijeke tekle, pa otekle. Moji su oblaci plovili, pa otplovili. Moji su vjetrovi tek tlapnja prašine mrtvo prostrte tlom, odavno lišene svih očekivanja.

I desi se, ponekad, da mi se učini da nisam sam. Desi se. Ponekad. Učini mi se. Na tek tren, radostan, smislen.
A onda shvatim da sam i dalje sam.

Sam sam.
Već dugo, predugo; no što je vrijeme, kad ga samoća broji nebrojenim prstima?
Jesam i bit ću sam. Bio sam biće koje je živjelo zauvijek, sanjalo zauvijek, voljelo zauvijek; a sad, zauvijek sam sam.

Kaže se, sam se rađaš, sam umireš.
Ne znam.
Ne znam kako sam se rađao.
Ali da, umirem sam.

Sasvim sam.

 

 

Novootkriveni 2

odjeb

Najprije sam htio. Istresti sve iz sebe, te bez ikakvog celofana reći bobu – bob. A onda me pustilo. Ne znam biti zlopamtilo (i zato sam idealna žrtva zlopamtilima). No taman kad me pustilo i kad sam otvorio Starog lisca, te krenuo učitavati Civ 5 Brave new world… eto novog pisma za koje sam lijepo zamolio da NE bude napisano i koje me vratilo u isto stanje u kakvom sam bio kad mi je trebalo da sve istresem iz sebe.
Pa onda ok, kad me se već vuče za jezik.

Novo otkriće – nedam si više naplaćivati tuđe račune.
Nema više druge, treće ni sedamdeset devete prilike. Nema three strikes out. Nema vaganja ni predomišljanja. Nema.
Nema više preuzimanja krivice na sebe, niti besmislenog i beskonačnog strpljenja da netko konačno odraste. Nema davanja dounedogled i vječitog dokazivanja nesebičnosti koje na koncu dokaže samo to da sam – kreten. Naivni. I glupi. Gdje me u biti ni ne muči baš previše što sam kreten niti što sam naivan – ali to što ispadnem glup, e to me jebeno vrijeđa.

I tako, nema više plaćanja ceha za tuđa sranja. Nema više beskonačnih čekanja pred vratima i pušenja loših izgovora zašto su ostajala zaključana; nema više ničim izazvanih prodika za stvari koje ne samo da nisam učinio, nego me vrijeđa i sama insinuacija da bih ih učinio. Nema više gutanja ičije nezrelosti niti puštanja da se ičiji hirovi lome na meni. Nema više strpljenja za čekanje u redu preko kojeg se svi drugi pred mojim očima nekažnjeno preguravaju. Nema više bivanja surogatom za pružanje pažnje koju bi netko drugi trebao pružati, a svejedno biva nagrađen. Nema!

Nevjerovatna je drskost onih kojima podilaziš, ne zato što bi time htio išta dobiti, nego naprosto zato što su ti dragi. A kad staneš, kad veliš – e sad bi bilo dosta – onda oni tebi prijete da ti neće oprostiti!
Ma daj me naj me?
Zar zbilja?
Fino.
Nemoj.
Bizarno ali beziznimno točno – žene drže riječ samo kad one tebe otkantaju, pa te zabetoniraju na ignore. A kad ti veliš da je dosta, kad prestaneš nekoj pijavici puštati da ti siše krv, mozak i srce – tada sve njene izrečene prijetnje budu tek isprazan vrisak gorčine kojeg će zaboraviti prvom prilikom kad ne bude imala od koga drugog opet cimati pažnju. Samo, više nema, niti će ikad više biti – ajmo opet. Nema. Naučio sam, konačno. Prokleto mi je dugo trebalo.

I još nešto.
Ona spika, povrijedio sam te slučajno, nisam htio… to je golo sranje. U trenutku kad sam sebi postaneš važniji od osobe pred tobom – povrijedit ćeš je. I amen. I ne pizdi da je bilo slučajno, jer nije. Nema nisam htio, nisam htjela. Prokleta je licemjerna laž da tuđe živote uništavamo tek onako, slučajno, ma ne bi mi nikad inače… aha, baš.
Been there. Done that. So fuck it.

Bojim se uopće i promisliti o tome koliko sam puta u životu bio tek blatom okaljani otirač, sanjajući da ću nekako, pa makar i tako, ući kroz vrata svojih snova. E pa, nema više suludih iluzija. Ne zato što bih to htio – ne, uopće nisam zaslužan. Nego, negdje mi je nešto konačno kliknulo na pravi način. I sad – reagiram. I to odmah, ne čekajući drugu, treću ni sedamdeset devetu pljusku. Hoću li zbog toga nešto propustiti? Neću. A sigurno znam da neću jer dosad, hraneći novu drugu, treću i sedamdeset devetu nadu, uvijek sam ih hranio sasvim uzalud.

Disclaimer: svatko tko se u tekstu pronađe, zasigurno sam zna zašto se i kako pronašao, pa će biti da se i zaslužio pronaći. To je kao kad hodaš centrom grada pa se zadereš – idioooteee! – i pola se ljudi okrene. Njihov problem…

Nimalo ne sumnjam da smjer u kojem mi život ide, pravocrtno vodi u pič… ovaj, u samoću. I nimalo ne patim od slaboumnih samoutjeha klase “bolje sam nego s bilo kime”. Nije da je bolje s bilo kime, nego samoću proglasiti od nečega boljom, mogu samo shitheads koji – nisu sami. Dakle, da je čitavo novostečeno znanje zakurac – naravno da jest.
I ne, nije uopće dobar osjećaj odjebati nekog. Nije nimalo. Odvratno je.
Pitam se da li to vrijedi i za žene.
Mda, naivni kreten.

Ali ne više i glupi.

O pismima bivših ljubavi, o spoznajama koje neki zovu mizoginijom, o pitanjima koja su u biti retorička i… pa, to bi uglavnom bilo to. Ah da. -ični.

letters

Javljaju li vam se kad bivše ljubavi? Ne? Naravno da ne. Vi ste svi skulirana ekipica koja uredno podvuče crtu nakon svakog prekida i zakopa bivše tako duboko da ih ne bi iskopali ni svi bageri bandićevih kumova (ne, nije tipfeler, smeće se uvijek piše početnim malim slovom).
To valjda tako i treba.
A ako vam se slučajno i jave, mrtvo hladno ih izignorirate i požalite se najboljoj prijateljici na glupog luzera koji, očito, ne shvaća da kad je nešto gotovo, onda je – gotovo.
Ne znam što uopće radite ovdje. Stvarno.

A za slučaj da ipak u vama tinja barem iskrica idiotizma moje vrste…

Uspomene navru. Nenadano, nekom potpuno šašavom sitnicom izazvane, navru i budu tople. Drage. Ugodne. I onda, baš kao što svaka sunčana zraka nosi i sjenu, snatrenje u mekom pamuku prošlosti biva grubo sasječeno pomisli da… da sve to što mi leti pred očima, leti samo meni. Ne i njoj. Nijednoj njoj. Ona, svaka ona, naprosto me precrtala, zakopala, zaboravila kao da me nikad ni nije bilo.
A to boli. Biti zaboravljen, boli. Ne znam zašto, a niti mi itko znade reći – jer nitko drugi nije kreten koji bi se tako osjećao. Eto, priznajem, pregrist ću prekid, pregrist ću prazninu koja tada nastane i traje jebeno okrutno dugo… ali nikad ne pregrizem pomisao da sam zaboravljen, namjerno, ekspresno, vještinom koju ne bih mogao steći ni da mi život o tome ovisi.
I ne, ne vjerujem ni slova u isprazne utjehe tipa – ma nisu one tebe zaboravile, one samo to nikad neće priznati. E pa, jebeš to, onda. Tu šutnju. Tu prokletu okrutnost kojom se nekome usteže, proračunato hladno, ono što mu je potrebno da živi.
Ženska emotivnost, ranjivost, nježnost… loš vic.
Fuck that!

U stvari, htio sam reći da sam nevjerovatno zbunjen činjenicom da su mi se u zadnjih nepunih dva mjeseca javile. Dvije čak. Jedna, koju sam volio toliko da ni Neruda ne bi bio u stanju o tome napisati pjesmu. Druga, koju sam… ne, to je pogrešan pokušaj opisa – druga, koja je… i koja nije. Pustimo to tako.
Prva, baš u svom starom stilu, prekinula je pisanje bez najave i ikakvog objašnjenja. Znaš, nikako da te zaboravim. Znaš, ti si zbilja dobar. Znaš, napisat ću ti dugo pismo.
Tišina. Kraj. Taman kad pomislim, eto, u krivu sam, tako je divno što mi piše… pras!! Nema više.
(Da, znam. Idiot sam.)
Druga… ne znam. U stara dobra sarkastična crnocinična vremena, rekao bih – curi fali pažnje, pa nacimava špagice da provjeri jesu li obožavatelji još tu. A kad nahrani ego tuđim emocijama koje, dakako, nikad neće uzvratiti, ponovno će nestati… uz objašnjenje da sam nešto pogrešno shvatio. Ono, kao, briješ, mali. Ti i ja – to samo briješ.
Nisu više stara vremena. Nisu ni dobra. Ponekad su malo sarkastična, ali već odavno nisu nimalo cinična.
Ok, možda samo mrvu jesu, katkad.
Ali, curi ne fali pažnje. Cura je, za divno nemoguće čudo, iskrena kad veli – nedostaješ mi. Ti, ono, baš ti. I suludo je i besmisleno, ali…

Zabavni dio: ona ovo čita.
(Da li čita i ona prva, ne znam. Znam samo da bi radije umrla nego mi to rekla.)
Da, rekoh već da znam, idiot sam.

Javljaju li vam se kad bivše ljubavi? Nedostaje li vam kad što vam se ne javljaju?
U stvari, taj me dio prokleto zanima. Kad otkantate nekog, onako, naprosto zato jer možete, pa mu velite da je to – to, da nemate više o čemu pričati, kad mu uvalite blokadu na svemu od telefona do megafona, na sve niže od struka i, naravno, na listi fejsbuka… hajde, onako iskreno – fali li vam katkad?

Ne, ne trebam ja odgovore na to. Ništa mi ne bi značili.
No trebam li vam baš nacrtati…

… tko ih doista treba?

Novootkriveni

introspekcija2

 

Otkrih nešto o sebi. Bolje ikad nego nikad, ne? Ne znam. Ponekad ispadne da je neke stvari bilo bolje ne otkriti. Jednostavnije. Lakše je u nesvjesnoj magli svog neznanja mrziti, bjesnjeti, gaziti, ostavljati iza sebe bez okretanja. Lakše je biti uvjeren da su svemu krivi drugi. Jer, kad otkriješ da si za mnogo toga sam kriv, na koga ćeš vikati, s kime ne razgovarati, koga staviti u filter vječne blokade?
No ne otkrih ništa takvog, ovaj put. Sve su krivnje kakve su i bile, sve zasluge ostale nepriznate. Nego…
… otkrih da sam se čitav život zaljubljivao u pogrešne žene. Hah! Kakvog li otkrića! Eureka, majstore, sad imaš i toplu vodu! A jebiga, što sad. Mnogi to ne otkriju nikad.

Kad upoznaš nekog novog – ne, pogrešan izraz, ne baš upoznaš, nego više – sretneš,  točno znaš kamo to (ne) vodi. Točno znaš kojim putem i gdje će sve završiti, jedino što možda ne znaš – a iskreno, nije baš da uopće i želiš znati – jest koliko će sve to trajati. Svaki put, baš svaki put, znao sam. I znao sam da na kraju puta čeka pakao, pa svejedno kretah tim putem. Zašto? Jer da nisam, mrzio bih sebe više nego što bi me itko drugi mogao mrziti. Pa bih svim srcem prigrlio put, prigrlio svoj mali komadić raja, a potom svom dušom očajavao na još jednom sunovratu u provaliju pakla.

Svaki put, točno znaš. Ne znam kako, ali znaš. Svaki put, kao da ti pred očima blješti ogroman crveni neonski znak – WRONG! – i svaki put ga mrtvo hladno ignoriraš.
Može li se čovjek toliko promijeniti da promijeni samu svoju srž, da ugasi sve vatre kojima je ikad gorio i iz golog, suhog leda ponovno gradi nekog drugog sebe?
Govorio sam – ne, ne može. Ja ne mogu. A sad, ne znam više ni sam.
Da, čitav se život zaljubljujem u pogrešne žene. Ponekad mi one čak i uzvrate zaljubljenost… no to su tek tlapnje unaprijed ograničene silom odlučenim završetkom, odlučenim bez i da uopće bude nekog početka. Odlučenim proračunato, hladno, bez ikakvog stvarnog opravdanja bilo razumom bilo srcem – naprosto gola, nihilistička tvrdoglavost, bešćutna poput… hvatam se u pokušaju bezuspješnog nalaženja usporedbe, jer usporedbe nema; bešćutno poput ženske ćudi. Točka.
Ne, ne krivim nikog doli sebe samog. Tjera li me tko da činim to što činim? Naravno da ne. Osim moje vlastite naivne emotivnosti, dakako.

I što s time?
Ne znam. Makar, primijetih – a tako i otkrih tu novu spoznaju o sebi – da se zadnjih godina uspijevam oduprijeti. Naiđe netko, dopadne mi se, jako mi se dopadne… i ja pustim da prođe pored mene, kao što čovjek pusti pogrešan tramvaj i nastavi čekati drugi. Samo, za pravi tramvaj uvijek znaš da je pravi. Za ženu, pak, uvijek znaš samo da je pogrešna. Ali barem se više ne zaljubljujem…

Veli crni vic, žene se dijele na tri vrste – glupe, zle i tuđe. Seksistički do bola, ali ne sjećam se nijednog svog iskustva koje bi demantiralo tvrdnju. Od svega, to i boli najviše; jer svaki crni cinizam traži da bude demantiran, svaki zlobni sarkazam vapi za iskrenom isprikom.
Kad se pokaže da su neistiniti. Ako se pokaže. Ikad.

Otkrih nešto o sebi, snažno pritom osjećajući gubitak. Gubitak motiva za biti onaj koji jesam, gubitak sitnih radosti koje, čak i unatoč tome što se na kraju uvijek plaćaju krupnom tugom, čine život vrijednim tog imena. Otkrih novu istinu i njome izgubih sebe.
Neka me nitko ne pita da li se isplatilo.
Neka me nitko uopće ništa ne pita.

Ne želim više nikad ništa otkrivati.

 

Izvor fotografije: Internet.

 

Opisujući

l_sunset

 

Opiši se.

Sretan tužan radostan sumoran sjetan. I volim kuhati za dvoje.

Opiši se, ukratko.

Drugačiji.

Kako drugačiji?

Jer… jer ne postoji ama baš ništa što ću reći, činiti, misliti i osjećati onako kako to rade drugi.

Opiši se.

Zar ti nije dovoljna već i sama činjenica da pričamo ovako kako pričamo? Da li si ikad, s ikime ovako? Nisi. Znaš da nisi.

Opiši se.

Neću. Ti me opiši.

Ali, ja te ne poznajem.

Želiš li?

Ne znam.

Znaš. Želiš. A bojiš se.

Kako znaš da se bojim?

Jer te ne želim držati za guzu nego za ruku.

Ti si lud!

Stani u red, ima ih puno koji su to već rekli… i eto, to ti je moj opis ukratko. Lud.
I što ćemo sad?

/Zavlada tišina, prekinuta tek spuštanjem zavjese na kraju prvog čina. Žamor publike prikrio je sićušnu trunku zvuka dubljeg disanja glavnih glumaca, bezgranično uživljenih u svoje uloge, zaleđenih u prostoru i vremenu, dok bezglasno, tek pogledima, pitaju jedno drugo pitanja previše važna da bi se na njih odgovaralo jednostavno./

Ne znam što mi bi. Dođe to tako, kad me netko pita da se opišem… jer ja to doista ne znam činiti. Ne ukratko. Ne jednostavno. Previše mi je važno. Ili si to barem tako utvaram.

A možda jednom zaista i bude važno.

Neko

Ruke koje čekaju prostor između mojih prstiju.
O da.
Volio bih takve.

 

envelope-2898277_960_720

Kafa, poezija i mačke

Imaš li ti

Nekoga

Da ti na papirnoj salveti iz poslastičarnice napiše rođendansku čestitku

Da ti kaže da poneseš kišobran

Popodne su najavili pljuskove s grmljavinom

Da ti raširi ruke

Kao šator

Kad se vraćaš s dalekog puta

S posla

S pecanja

Iz biblioteke

Da pred tobom dušu otvori

Kao kovertu s važnim pismom

Pazeći da se ne podere

Imaš li ti

Nekoga

Zbog koga bi živio

Zbog koga ti se još bar tri četvrtine stoljeća ne umire

Da pozdraviš jutro u nečijim očima

Kao limena glazba koja je nekad davno ovaj grad budila svakog Prvog maja

Da odsviraš srcem neke taktove

Pružiš dlanove

Puteve

I dom

Ja nisam imala nijednu ljubav dovoljno nesretnu da zbog nje promijenim boju kose

I nijednu dovoljno sretnu da joj napišem knjigu

A pojma nemam da li je to tužno

Ili pak beznačajno

Mada bih ponekad

Da imam

Nekoga

Čiji je smijeh kafa za…

View original post još 42 riječi

Osmomartovski

rose-1139049_960_720

 

Nikako da skontam što bih to točno danas trebao čestitati ženama. Možda činjenicu da je mnogima ovo jedini dan kad im netko pokloni neko cvijeće?!
Možda činjenicu da su mnoge zadovoljne time? Čak tvrdeći i da su sretne?!

Ne znam od čega mi je više zlo, od mučitelja ili od žrtava koje im nalaze opravdanja.

Poantu si složite sami.

Osamipolični

typing-on-laptop-1

 

U osam i pol ujutro brojiš zrnca kave na vrhu žličice.

U  osam i pol ujutro pišeš i brišeš i pišeš i brišeš i opet pišeš.

U  osam i pol ujutro… ne znam što činiš. Prebireš uspomene? Tako bih silno volio znati!

U  osam i pol ujutro ti si doista ti.

U  osam i pol ujutro, sanjam te.

 

U  osam i pol ujutro… svijet je moj.

 

Tek tako.

 

Voditi ljubav je…

 

 

Suze mi se kotrljaju niz lice i ne pitam se što nije u redu samnom. Ne, ne pitam se.  Jer, samnom je sve u redu. S vama nije. Nije, jer ne razumijete što uistinu znači voditi ljubav. Ne razumijete niti ste je u stanju doživjeti ni živjeti.
Niste u stanju slušati ni čuti. Gledati ni vidjeti. Spoznati ni znati.
Prsti ove djevojke vode ljubav. Pomalo oprezno, ali nježno, meko, baršunastom strašću vještine da dodir pretvori u zvuk, zvuk pretvori u melodiju, melodiju pretvori u ljubav.
Ne, boga nema. Ni Boga. Ali ima ljudi koji vode ljubav. I koji pritom plaču od čiste sreće što postoje, što osjećaju, što su iznad svih razina poimanja, neokovani ni svijetom oko sebe, ni samima sobom.

Voditi ljubav je…



 

Životno(ne)metaforičkoistiniti (part 7) – prigodnovalentinovski

mens

Valentinovo.
Trčite po plišane muceke, bombonjerice, cvijeće i nakit ne bi li neosvojivoj izabranici srca svog pokazali da ste neizlječivo ludi za njom (i time joj dokazali da ste kompletni idiot, u što je ona ionako uvjerena)?
Luzeri.

Žene čitav život čekaju muškarca koji će ih oboriti s nogu (najčešće šakom, ali to je već za neki drugi zapis). One koje imaju izuzetnu sreću, podlete nekom kromanjoncu pod šleper.

Sapienti sat.

 

 

Starovinski

lips

 

Sanjao sam usne boje starog vina i pio sam s njih ljubav i otrov, naizmjence.
Sanjao sam usne boje starog vina kako mi šapuću na uho riječi strasti i riječi rastanka, naizmjence.
Sanjam u bojama, uvijek. U boji starog vina…

Lijepeći se za staklo automobila, pahulje snijega rastjeruju mi sjene iz misli. Drugi se snovi lijeno vuku iza otvorenih vjeđa; snovi djetinjstva, snovi strahova, snovi traženja i lutanja. Volim snijeg. Volim miris nagovještaja kojeg nosi, nagovještaja nečeg toplog, ugodnog, mekog. Volim zvuk smijeha i zveckanja čaša iz kojih se blago vije para kuhanog vina, volim mekoću okovratnika debelog vunenog džempera u koji sam, u koje sam, toliko puta gurao nos njuškajući put do topline vrata i ramena, njenog, njihovog. Volim zidove obojane sjenovitim odsjajem male noćne svjetiljke pored kreveta dok se tijelo, njeno, njihovo, tiho meškolji u polusnu a soba vrelo miriše na ljubav.
Pamtim mirise, uvijek. Mirise obećanja…

Sanjao sam što je bilo i što je trebalo biti, što se htjelo i što je davalo smisao, svemu. Kad se probudiš, kad koprene snova budu raznesene britkim oštricama stvarnosti, ostaju ti neizrečena pitanja. Gdje sam pogriješio? Zašto mi se snaga svake istinske želje vraća proporcionalnom boli razočaranja?
Mrzim samosažaljenje. Beskorisno je i izgrize te iznutra svojom truleži. Kad nisi kriv, nisi. Sve i da jesi – nema nikakve razlike. Kad odgovora nema, nema ga. Sve i da ga ima – ništa promijenilo ne bi.
Neću odgovore. Ništa mi ne bi donijeli. Hoću…
Hoću…
Hoću obećanja koja ne ostaju neispunjena.

Tek se usne boje starog vina provlače kroz snove. Meke poput svile, slatke poput meda, tople poput srca opijenog ljubavlju. Šapuću mi strast i rastanak, naizmjence, pijem sa njih ljubav i otrov, naizmjence.
Okus je isti.
Ista je boja.

Boja starog, opojnog vina.

 

Izvor fotografije: Internet.

 

Kao da.

Ponekad negdje pronađem nešto što… dotakne pravu točku. Dotakne, ili je šutne punom snagom iz voleja, protresavši me do zadnje kapi srži. Ovaj zapis je toliko pogođeni ja, da nemam boljeg načina izraziti poštovanje nego prenošenjem na svoj blog.

 

 

Pričaj Mi

Kao da zelis da te nema, ali si tu.

Kao da ne zelis da si umoran, ali ne mozes.

Kao da zelis da ne vidis, ali je jasno.

Kao da zelis da kasnis, ali je pogresno uvjek na vrijeme.

Kao da zelis da zelis, ali se zelja istrosila.

Kao da zelis da zadrzis dah.

View original post

Nenaslovljeni

Tražim izraz.
Htio sam reći – mrzim – ali ne, to je pogrešno. Ne mrzim. Već jako dugo nisam sposoban mrziti. Nije to nešto čime bih se mogao kititi, ne. Naprosto, marim samo za stvari do kojih mi je stalo. Do ljudi do kojih mi je stalo. A kad mi je do nečeg stalo, onda to ne mogu zamrziti. Nečeg. Nekog. Ne mogu.
Dakle, nije da mrzim. Samo… prokleto se teško s time nosim.
Datumi.
Božić. Nova godina. I onaj najgadniji, rođendan. Sve onako u nizu, tovareći nove slojeve depresije jedan na drugi, uporno mi svijajući mentalnu kičmu do točke loma.
I kao da to nije dovoljno, još sam i meteopat. A vani je jebena južina. Vani, unutra, whatever. Ukratko, I’m all screwed up.
Imaš dovoljno testosterona za izvoz u Kinu, a svejedno se raspadaš po svim šavovima i mimo njih. How about that?

Tražim izraz.
Nedostaje mi. Da, nedostaje mi. Ali kako to opisati?
Kako objasniti zvjerski poriv za sakrivanjem od čitavog svijeta, potpuno isprepleten sa neutaživom čežnjom da… da te netko treba? Da mari? Da te zamjećuje? Vapiš upomoć, a unaprijed znaš da pruži li tko ruku, odgrist ćeš je.

Tražim izraz.
To je i jedino što nalazim. Izraze. Ljude, njih ne nalazim. Tek privide onog što tvrde da jesu, ili pokušavaju biti, ili što bih ja očajnički volio da budu. Ali ne njih. Iza privida, tek je smušena hrpa usiljenih izgovora i samonametnutih strahova… i nema te sile u svemiru koja bi iz privida stvorila ljude. One stvarne. One koji nekog trebaju, koji mare, koji zamjećuju.

Svake godine u ovo doba borim se sam protiv sebe, pokušavajući se spriječiti da polomim sve mostove i zatrem si svaki trag. Ponekad izgubim. Ponekad nestanem ostavljajući iza sebe potpunu pustoš… o kako mi to dobro ide, ostavljati pustoš! I lagao bih da velim da mi kasnije nije mrvu žao, ali nihilizam prevlada. Ne želim nikog, ne trebam nikog, nedam više nikome blizu.
Dok ne prođe dovoljno vremena da skupim snage i ustanem se boriti ispočetka.

Svake godine u ovo doba preplavljuju me sjećanja na sve tužne, razočarane, samotne rođendane, na svaku godinu u kojoj sam sam sebi rekao – ne, nikad se više neću dati ovako navući – na svaki novi naivni gorki gutljaj žuči. Skoro svake godine isto. I ako uspijem proći samo sa potpunim ignoriranjem datuma koji jest, još sam dobro i prošao.

Nema naslova. Nema pouke. Niti ima komentara. Jedino čega ima jest jebeno mrzak datum. Jedan od. U nizu. I jebena južina na sve to.
Jedino, južina će proći.

Jedino južina.

Pitajući(se)

33055993-333-640x597

Pitao sam se, kakav je osjećaj izbliza gledati u te mutno zelene oči boje umorne rijeke, mutno zelene od nedosanjanih snova i neispunjenih želja. Pitao sam se, a znao sam; točno sam znao koliko blizu se tim očima može prići, a da se s treskom ne spusti rešetka tamnice izgrađene samoj sebi.
Čekala sam te, prošaptala je. Ili nije. Možda je samo pomislila, a misao se čula šaptom. Možda se ni pomisliti usudila nije i tek je jecaj brižljivo skriven među otkucajima njenog srca odao njeno čekanje.
Pitao sam se, kakav je osjećaj dotaknuti joj ruku, preplesti prste s njenima, podijeliti s njome toplinu kože i ruku i sunca u mojim očima. Pitao sam se, a znao sam; točno sam znao kakav je dodir baršuna njenih jagodica prstiju i koliko čvrsto ta ruka može stiskom pokazati nježnost.
Neke stvari ne moraš iskusiti, a da bi ih svejedno znao. Naprosto, znaš. I ti znaš da ona zna.
Pitao sam se, bi li ona shvatila da moja žudnja počinje i završava u prepletu naših prstiju. Pitao sam se, a znao sam; nepogrešivo sam znao da me nedvosmisleno razumije, da me točno poznaje, iako me nikad u životu ni vidjela nije. I uopće nije važno koliko je sićušna vjerovatnost da nam se prsti doista ikad spoje… niti koliko trnja raste do zvijezda za kojima oboje čeznemo. Tek, htio sam da zna zašto sam tu. Zašto igram lutriju znajući da srećaka u prodaji – nema.
Bizarno, u stvari. Vrišteću želju za tjelesnim, nadomještaš najčišćom emocijom. Bio bih se nekad kladio o život da to ne funkcionira.
A ipak da.

Pitao sam se, mogu li sasvim izmaštane priče same sebi izgraditi put u stvarnost.
Pitao sam se…
… i ne znam.
A negdje daleko, na nekom malom, skrovitom otočiću, meket kozlića provlačio se kroz granje maslina pozivajući jutro da se probudi.
To tek onako.

Bez da se čovjek pita.

 

 

MBAični

mysterybloggerdronstad

Većina ljudi blog doživljava jednako površno kao što doživljava i Facebook. Gle me, tu sam, halooo, ima koga? ‘Ajmo se družit’! I tako to.
I ja to poštujem. Svakome njegovo. De gustibus non disputandum est… kažem, poštujem – i zaobilazim u širokom luku. A zaobilazim jer meni blog nikad nije bio javni otirač svačijih nogu, niti ću ikad dopustiti da bude. Čak i kad je, slijedom tadašnje popularnosti servisa na kojem sam tada pisao, navlačio svakodnevno po tisuću i više ljudi koji su, kako to ljudi već čine, stvarali nered i buku uopće ne razumijevajući to što čitaju (čak se ni ne trudeći razumjeti!) – čak i tada, uporno sam nepoželjne bacao van lijepeći ih na listu blokiranih. Na tisuće. A status nepoželjnosti se zasluživao krajnje jednostavno – površnošću. Ma ne moraš me voljet, mrzi me ko konja, ali daj to, zaboga, čini kako treba. Smisleno.
However.
Kad prijeđoh na WordPress, učinio sam to između ostalog i zato da se riješim popularnosti. Pisati blog, javan blog, nimalo nije uvjetovano brojem čitatelja. Ne pišem za čitatelje. Pišem jer mi je to potrebno, reći stvari naglas, izbaciti ih iz sebe van na vjetrometinu ogoljenosti pred svačijim pogledom… pa makar taj pogled bio i jednog jedinog para očiju. Iskreno, bio bih najsretniji da to i jest samo jedan par očiju, no to je već druga tema.
Pomirih se da su neki kompromisi nužni. Pa tako i pustih da u moje dvore uđe tko želi, ali samo ako to želi. Pozivanja nema, jer samoreklamu prezirem. Tko naleti, sam je naletio. I sam će otići – većina ode – jer tvrdoglavo odbijam ispunjavati ičija očekivanja.
U skladu s time, odlučno izbjegavam internetske “hajde da se virtualno družimo” pokrete. Ja svoje kave ispijam isključivo iz šalice. Oni koji ih ispijaju sa ekrana, neka si nađu koga to veseli. Mene ne. Moje društvo za kavu ili bilo što, mora mirisati, mora zvučati, mora disati. Mora biti opipljivo. Stvarno. Mora postojati; postojati kao ljudsko biće, a ne samo kao IP adresa. Pa izbjegavajući navedeno, u pravilu odbijam sve pozive na ikakve igre/natjecanja/younameit jer, ako je baš kome toliko stalo saznati nešto o meni – neka me čita. I neka me pita.
Ali…
… ali.
Pravila postoje da im se smisle iznimke.
No ipak ću po svome. Mislim, don’t push your luck…

Da mogu imati drugo ime… pa, već imam drugo ime. Suton. A imati neko drugo ime tek da piše u osobnoj iskaznici – besmisleno je. Ime je ionako lijepo onoliko koliko su ti drage usne koje ga izgovaraju.
Čudne navike? Misli li se, osim pisanja javnog bloga uz istodobno rastjerivanje publike? 🙂 Šalu na stranu… meni moje navike nisu čudne. Trebalo bi pitati sve one koji ih smatraju čudnima. Jer većini je ljudi zaista čudno kad je netko vrhunski odgovoran prema poslu i kad radi za drugog, kad svoja obećanja uvijek izvrši ili daje sve što ima da budu izvršena… kad bezuvjetno voli iako zauzvrat ne dobiva ništa. Da, bit će da su to uistinu čudne navike.
Originalni načini upoznavanja su mi srednje ime. Obično se na netu s nekim krvavo svađam, da bih potom s tom ženom završio u vezi. Koliko to god uvrnuto zvučalo, ali u svađi s nekime zaista do kraja osjetiš koliko je ta osoba dobra. Ili koliko nije.
Omiljeni sport kojim sam se nekad i sam bavio je hokej na ledu. Zig, zag, Medveščak! 🙂
Ne postoji pjesma koja bi podigla raspoloženje u bilo kom stanju. Ima stanja kad trebaš pjesmu koja će te razbiti do kraja, raznijeti u komadiće, počistiti iz tebe i zadnji atom tvog starog ja i ostaviti za sobom tlo iz kojeg će – možda – jednog dana opet niknuti nešto novo. Ima stanja kad ćeš pustiti Dvoje i isplakati dušu do krvi. A kad nije tako, kad ti treba adrenalin u venama… bilo što od Uriah Heepa, AC/DC, ZZ Topa, Queen – bit će ok. Ili, a time bih i završio sa svojim igranjem… ovo.

Slušati glasno. Vrrrlo glasno.

Pedal to the metal, baby.

 

Metaforički

sharing

 

Kad čitam svoje stare zapise (nek mi se oprosti, ali to je najbliže ponovnom proživljavanju oživljenih uspomena), pomislim – ovakovih se metafora ja ne bih dosjetio. Netko je drugi ovo pisao, ne ja, nekome je drugom mašta tako nježno iscrtala ama baš svaku nijansu čežnje i sjete i snatrenja i… ne ja, netko drugi, ja to ne mogu, ne znam ja tako. A ipak, moje je. Moje uspomene, moja slova. Moje misli. Moje izgrizene usne da spriječim… ma, nije važno. Hoću reći, učiniš nešto, a potom budeš sasvim siguran da ti to nisi u stanju učiniti.
Nebitno.
Oduvijek sam volio metafore. Nikad nisam znao nešto opisati bez da si pomognem prizivanjem usporedbe. Nekako, kad počneš lijepiti sliku na sliku, zanese te; i ne možeš prestati. Ne znaš prestati. A oni koji te čitaju, doista čitaju, upijaju te slike kao da su njihove vlastite. I bude lijepo, prožimajuće, taj osjećaj da drugi… vide. Da dišu to što si ti disao, da mirišu iste mirise kojima si se ti opijao, da bivaju očarani prizorima u koje si ti tonuo.
Podijeliš s drugima… i ne znam, kao da ti bude lakše. Kad već nemaš s kime dijeliti onako kako bi htio, onda barem…
… ma, nebitno.
Pokušavam pisati metaforama o metaforama. Ima li to smisla, uopće?

Zaista, zaista mi silno nedostaje prisnost dijeljenja. Jedinstveni prizori, trenuci neponovljivosti kojima ti život obilježava prolazne točke zamičući u nedohvatnu krivulju konačnosti… nepodijeljeni. Samotni.
Kad ste posljednji put nekome rekli – bože, kako je ovo divno! – pa čuli duboko udahnuti da?
Duboko, duboko udahnuti da

Ne znam što sam htio reći. Pobjeglo mi je nekamo, poput vitica magle pred jutarnjim suncem.
Samo, sunca… nema.

I to nema smisla, nikakvog.

Kratkobožićni

sad xmass

Digresija: oduvijek su me iritirale ljudska površnost i ispraznost. U to posebice spada čestitanje nečeg nekome koga nit’ znaš, nit’ ćeš ga ikad znati, nit’ te živo zaboli što je s tom osobom već pola sekunde nakon što si napisao “sretan ti…”. So spare me of that crap. Thank you.

Nu da.

Umjesto nekadašnjih opširnih introspektivnih kopanja po sebi i svojim prošlim Božićima, ovaj put vrlo kratko: I don’t give a shit za pranja mozga klase Bitcoin se ro… pardon, Isus se rodi i sličnih floskula. Što se mene tiče, Božić su tri stvari: voljena obitelj, bor i brdo poklona. Sve sam to imao u životu, ali nikad svo troje istodobno. Najiskrenije me živo zabole što sam time imao puno više nego većina ljudi na ovoj planeti; njihova nesreća ne može i nikad neće činiti moju sreću.
I tako.

Hope still in progress.

Tekilasanrajzični

tequila_sunrise

Trpkoslatka tekućina umivala mi je nepce prevlačeći ga svilenim okusom uspomena.
Zora.
Sunce tek nagoviješteno, na istoku bojeći zlatnom koprenom još pospano nebo, prizivano šumnim mrmorenjem pjene malih valića. Kormoran na stijeni, odsutan, bezvremen. Šalica vruće kave u ruci, miris pomiješan s mirisom soli, nekoliko njenih čuperaka nemarno opuštenih preko čela. Gledam ih. Bože, umro bih za te čuperke, tada i ondje, odmah, bez ijednog trena oklijevanja.
Sunrise.
Namjesto alkoholom, tekila snažena energijom bezuvjetnog voljenja, struji mi venama umjesto krvi. Nebo obliveno zlatom, guta me i ja gutam njega, širom razjapljenih usta, bezglasno dišući njeno ime. Bože…
Zora.
Eonima kasnije, okus zlatnog neba još se uvijek prepliće s okusom pića iz čaše. Na horizontu, sunce zamiče u more skupljajući svoje ruho tkano nitima svjetla a ja se pitam, zašto se piće s imenom zore tako dobro slaže sa sutonom.
Zašto sam ja, suton, najsretniji bio u zoru?
Zašto je snaga alkohola ništavna prema moći bezgranične emocije? Nimalo pijan, a sasvim, sasvim opijen.
I svaki put, baš svaki put, kad mi jezik dotakne okus zore…

… tequila sunrise, baby.

 

*Foto: Split, kolovoz 2017.

Dugonisamski

abstinence

 

Digresija: uvijek me zabavljalo lomljenje jezika kod čitanja mojih pridjevno silećih naslova. Zabavljalo me i nerazumijevanje pročitanog. Ok, to me već malo manje zabavljalo, a više mi davalo informaciju s kime mi komunikacija biva čisti margaritas ante porcas.

Nu da. Dugo nisam.
Jašta nego mi nedostaje. Jako katkad. Nema baš svrhe ikome to objašnjavati, jer to ili imaš u sebi, ili nemaš. Tu potrebu. Snažnu. Neutaživu. Želju za prožimanjem na način kojem još nitko nije uspio dati ime. Mnah, teško da je ikad ikome i palo na pamet da tome dade ime… jer to, to, puku je nepojmljivo, nezamislivo, neshvatljivo. Puk je simpleminded. Jedi, spavaj, živi u dvorječnim rečenicama. Puk ne zadaje imena nečemu što, kad bi uopće i bio sposoban uočiti – nedohvatno mu je.
I don’t give a shit, actually. Za naziv toga. Ali dugo nisam. I ponekad, doista to zaboli. Kad dugo ne osjetiš da…

Mislim si, mogao bih. Ono, potrudiš se oko nečeg nadohvat, smanjiš glad. Ali to nije to, a ubrzo potom zažališ što si uopće i pokušavao zvijezde zamijeniti žaruljama od 40 wata…
Digresija 2: ne zamjenjujte one divne, tople, žute žarulje ovim hibridnim led-halogeno-fluogovnastim smećem. Bijela svjetlost ubija čovjeku dušu. Jest, znanstvena činjenica, izdeprimira vas ko nedojebanu papriku. Filanu. Plus, ušteda je my ass. Platiš žarulju pet puta više i traje dva puta kraće, jer troši, pazi sad – 35% manje struje? Ne’š ti matematike.
Što sam ono? A, da.
Dugo, dugo nisam, toliko dugo da sam već skoro zaboravio kako se to uopće radi.

Dugo nisam. A skoro će Božić.
Nah, povijest mojih Božića jest povijest razočaranja, iznevjerenih obećanja i uništenih nada. Ukratko, trebao bih mrziti Božić; a ne ide mi. Bit će da sam uzaludno nepopravljivi optimist koji će čekajući poljubac usahnuti pod imelom. Doing great in that direction, I really am. Hoću reći, em nisam, em nebum. Em zvučim ko Bandić. Jebote, nemreš više ni zakajkat kak spada, sve nam je govnar uništio, čak i govor. Zbljuv.

Dugo nisam.
Ma…

Ja o pisanju. A o čemu vi?

Mda, bogme dugo nisam ni to.

 

 

Vozeći

Sunce nad marjanom

 

Vozim.
Predamnom, sunčana koplja probadaju plitko raspršene oblake i srebrno se lome u moru, magični pjev ljeskave površine priziva mi uspomene. Neka druga obala, neko drugo vrijeme… umjesto ručice mjenjača, u ruci osjećam prste koji se prepliću s mojima, topli, meki, nježni. I glazba na radiu…
I don’t know who’s gonna kiss you when I’m gone
So I’m gonna love you now, like it’s all I have
I know it’ll kill me when it’s over
I don’t wanna think about it, I want you to love me now

… prokleto bilo, kako li se samo uspije tako pogoditi?!
Stop svjetla auta ispred mene izrezuju me iz snatrenja. Sada, ovdje, opet na cesti, sam.
Predamnom, more. I sunce u njemu, i oblaci koji ga grle, i miris kasnog ljeta u nosnicama.
Boli. Jebote, boli. I kad bol nestane pod melemom novih uspomena, na kraju bole i one. Nakupljene, jedna na drugu, nepregledan niz trenutaka neopisive sreće zagrnut plaštom mutne boli.
Vozim.
Predamnom, mutna cesta i semafori i grad, u sebi muklo zahvaljujem onome tko je izumio neprozirne sunčane naočale. Gledam si ruku, dlan na mjenjaču, a ja nikako da izbijem iz njega taj beskrajno divan osjećaj prstiju koji prepliću moje. Ne ide. Ne ide, jer ne želim. A trebalo bi, ali…

Još tri dana, a onda nazad u Zagreb. Gužva, smog, potmuli bijes kojeg hrani taj grad, grad koji već odavno više nije moj. Grad u kojem nema prstiju koji bi se prepleli s mojima.
Myeah, it kills me every time when it’s over, every time, every bloody time.
Vozim.
Znam da sam živ, jer da nisam, ne bi toliko boljelo. Every fuckin’ time.
But it’s all I have.

But it’s who I am.

 

 

Preumorni

tired-runner

Mrzim čekanja. A čitav život čekam…
Preumoran sam.
Ili je južina?

Preprepremlade djevojke prpošnih grudi i orumenjenih obraza trepavicama kriju strah. U svilenim naborima izazova traže svoju budućnost. I hodaju pola metra iznad zemlje, ljuljaju nebo svojim tijelima, prkose zori i pravilima i sudbini.
Preumoran sam.
“Vi zaista razumijete”, prebiru medom prelivene usne.
Da dušo. No ja sam već odavno preumoran.
Kotači sišu asfalt neumitnih puteljaka i prečaca; gledam nervozne, lomne prste kako stežu remen torbice. Sutra, novi sloj maskare požderat će sve sumnje… ali sad, noćas, ovdje i sad, tu, ovog trena, sad! – ranjivo i ranjeno lane posrće preko panjeva stvarnosti.
Zaista, zaista sam preumoran.

Zavidim površnim žderačima snova – ne, ne zavidim im, ali pitam se. Zar doista samo to biva odgovorom?
A možda je i samo južina.
Nikad neću biti prestar.

Preumoran sam za to.

Voznosanjarski

nightdrive

 

Vozim. Spavam. Vozim. Spavam. Vozim…
Ulicama, prolazima i trgovima popločanim uspomenama. Gume entropije na asfaltu mljevenom od sentimentalnih mrvica prošlosti. Toliko je malo nedostajalo da… toliko malo!
Ubaci u treću, dodaj gas, pregazi već pregaženo. Vozim. Spavam. Vozim.
Sanjam.
Vozim.
Sanjamvozimsanjamvozimsanjam…
Možda, taj vječno nedohvatni možda, sve je manji u daljini.

A još ga nazirem, sve sićušnijeg…

……

Usput, volim se igrati. I natjecati. Ali mrzim, oduvijek, čak i samu pomisao ikakvog pokušaja rangiranja onog što pišem. I zato, ne želim sudjelovati u igri u koju su me neki pokušali uključiti.
Nezahvalan? Arogantan? Hirovit? Nek’ si to svatko protumači kako želi, to će ionako učiniti. Na etiketiranja već odavno postah imun.
Ukratko – thx, but no, thx.

Uberovski

Ne, nema veze sa Dojčland ujber ales (ilitiga za dlakocijepe, Deutschland über alles) nego sa Uberom. Koji je, za vas informatički barem polupismene, sjajan sustav da za sitnu lovu stignete od točke A do točke B ne čekajući do besvijesti javni prijevoz niti se kockajući sa milošću službenih taxi službi koje malo dođu, pa malo ne dođu.
E pa, potpisnik ovih redaka vozi za Uber. I uživa, usput budi rečeno. Kvragu, daj, pa gdje još ima da naokolo vozikaš dobre komade i još te za to i plaćaju?! Mislim, zbilja.
Nego da.
Htjedoh reći, DAVORC36UE – to je ono kad si skinete na mob aplikaciju za Uber, pa vas pita tko vam je to preporučio. Onda vi natipkate ovo gore jer mene to čini mrvu sretnim. A podrazumijeva se da osim čitatelja koji mi žele bol, patnju i vječne muke paklene (sve to od srca i punim žarom), ima možda i pokoji kojeg zabavlja činit’ mene mrvu sretnim.
To si ja tako utvaram, ne.

Dosta samoreklame.
Ajmo, skidaj Uber na mob i vozi se.
Uz malo sreće, još ćete i doživjet da vas vozim. Što je već samo po sebi jedinstven i neprocjenjiv doživljaj.

I tako to.

Obzorni

Sa prozora koji gleda ravno u zoru, tek suton vidjeti mogu.

Omen est nomen.

 

 

Sudbinska

Kad osjetiš sjenu, nemir i dodir
na koži, na srcu, na životnoj stazi
možda te prstom mazi sudbina
a možda tek život nogom te gazi.

Kako god, saznat ćeš ionako, htio ili ne.

 

 

Orbis-marketing ili kako od idiotizma raditi profesiju.

Ovo bi išlo pod vjerovali ili ne, no u biti – nema se čemu čovjek više čuditi. Pa tako ni tomu da mi je pompozna šmrkavica koja u životu nije zamazala ruke, kamoli se oznojila radeći išta iole korisnog, održala prodiku kako nitko ne smije nikoga osuđivati… što, po njenom, ne uključuje njene mudre zaključke kako sam ogorčen i vjerovatno još mlad i neuk – a to što joj se pola bloga svodi na nekakve kvazitehničke savjete, očito ne podrazumijeva dovoljno inteligencije da klikne na nick i pogleda mi barem sliku da stekne uvid koje sam dobi. No kako god.
Uglavnom, dotična se silno reklamira kako u čas posla može vaš fb ili kakav god društvenomrežni account natjerati na pun kufer klikova i lajkova. To je kao ono, ful važno (i da, pričamo o punoljetnim ljudima). I pitam ja naivno koji krivi kurac itko ima od toga da mu fb skuplja lajkove, jel’ to nekakvo mjerilo nečega ili što? Kadli se sirotica sva uzjapurila, naravno uopće ne shvaćajući zašto sam komentar završio sa sapienti sat. Jadna ona s takvim netolerantnima koji ne shvaćaju važnost drkanja po društvenim mrežama i silnu dobit za čovječanstvo kad ti 20k idiota klikne “lajkam” nakon što objaviš da si se baš, onako, sočno fino da prostiš – posrao.
Pita ona tako zgrožena nadamnom, da zašto meni to smeta?
Stvarno nema nekog smisla tumačiti nekome zašto bi mi smetalo što kompletne generacije tonu u tešku retardaciju upravo uz debelu pomoć društvenomrežnosti, te zašto mi se bljuje kad na tome još netko i želi dodatno zaraditi. Čim pita, ili je neizlječivo glup, ili je naprosto nepodnošljivo zlonamjerni egoist.

Neki dan sam u tramvaju čuo sasvim punoljetnu kokoš koja je svršavala na sadržajnost celebrity bluntanja one overpirsane male narkomanke, Dvornikice.

Stvarno poželiš jedan dobar, sveobuhvatni i temeljiti atomski rat što prije.

P.S. Mora da je ful dobar štos za marketinšku firmu kad si čak i vlastiti naziv – ukrade od drugog. No bit će da je to tek posljedica silnog marketinškog i tehničkog znanja vlasnice koja još nije doprla do vještine klikanja na link kako bi došla do informacije.
A šta’š. Valjda ne zna što bi sa stvarima koje ne donose lajk.

Zgađeni

Čitava ljudska civilizacija, uokvirena tzv. moralnim normama, uopće se ne temelji niti na istini niti na činjenicama, nego na – prešućivanju. Moralne norme samo su licemjerna laž iza koje stoje oruđa kojima beskrupulozniji vladaju glupljima, a psihosocijalna interakcija je moralno podobna samo i isključivo kad od nekog radiš – budalu. Situacije u kojima si naprosto prisiljen birati tek od koga ćeš napraviti budalu, svakodnevne su. Baš kao i one u kojima netko budalu radi od tebe; samo što toga nisi svjestan. Prešute ti to, svi.
Jer za reći istinu rijetko tko ima muda.
Oportunije (i društveno jedino odobravano) jest “gledati svoja posla”. To u prijevodu znači – biti pizda koja se ne želi nikome zamjeriti.

Moralno podobna pizda, vrhunski civilizacijski doseg čovječanstva.

Prazni

Ceste više nisu ceste. Ono što bješe hrana čežnji, sad je samo izgaženi asfalt do točaka za koje nitko već odavno ne mari, a i bolje.
Ništa više nije isto. Ne, ispravljam se: ništa više nije. I uzaludno je i nadalje tražiti smisao, jer bješe pronađen – i izbrisao se. Iluzija da možda postoji neki novi, pokazala se tek konstantnom tlapnjom. Nema više, gotovo je, sve što sam ikad imao, izgubio sam zauvijek.

Svršeno prošlo vrijeme, givin’ fuckin’ up.

Kakogodični

Znaš ono, ne kukaj i ne grintaj, budi pozitivan, blablatruć ovo-ono?
Ima toga još. Puno još.
Znaš ono, nemoj sadašnjima pričati o bivšima? Pa normalno! Kad imaš sadašnju, bivše ti ne bi trebale ni na pamet pasti. Ili bi barem trebao prešutit’ da su ti pale. Na pamet, jel’.
Ali znaš ono kad nemaš sadašnju, a svejedno pričaš o bivšima? Odnosno, pričama o bivšima pričaš o sebi? Kao, sad ćeš ti reći o sebi nešto što nije ja-pa-ja, ali je svejedno nešto što je o tebi važno znati?
Je, samo što ono što ti želiš reći (i govoriš), uopće nije isto ono što drugi čuju. Ako su u pitanju žene, dakako. Muškarci, naime, imaju čudnu osobinu da im je crno crno, bijelo bijelo, kockasto je kockasto i okruglo okruglo, pa kad napišeš da, na primjer, voliš kuhati za ženu koju voliš, oni to doslovno tako i shvate – ne izvlače iz toga sumnjičenja da ona ne zna kuhati, da to znači da inače nema seksa, da je debela, da je pitaj-vraga-što-si-već-žena-iz bilo-koje-rečenice-može-zabiti-u-glavu…
… al’ pustimo sad kuhanje na stranu, jer se ne radi o tome. Radi se o tome da je bijelo bijelo, a kockasto kockasto.
Ili si ti to barem tako umišljaš.

Svojedobno sam vozio do Sarajeva samo da bih na jednom zidiću, posebnom zidiću, iza jednog kontejnera, posebnog kontejnera, na uglu (posebnom, naravno) iza jedne zgrade (nu? Pa posebne!) ostavio – ružu. Crvenu. I posebnu. Za nekog posebnog. I nakon što stavih ružu na zidić, sjedoh u auto, stisnuh zube i odvezoh se nazad u Zagreb.
To je posljednji put da sam išao tamo. Do Sarajeva. Do zidića. I kontejnera. I ugla i zgrade.
Da li ju je našla? Znam da jest. Ne znam kako znam, ali znam.
Da li je ikad rekla da ju je našla? Nije. Što ni nije važno, uostalom, jer kad bih uopće znao objasniti zašto sam vozio sveukupno 11 sati da bih tek ostavio ružu, definitivno u čitavoj priči ne bi bilo nikakvog, ni najmanjeg, očekivanja da dobijem ikakvo priznanje. Potvrdu. Zahvalu. Da mi se na ikoji način pokrpa tada poderano srce.
Naprosto, učinio sam to jer sam osjećao da moram.
Da, pa?
Pa ništa. Pokoje muško će u tome prepoznati neka svoja moranja koja nikad nije mogao nikome objasniti. A oni kojima cijela stvar neće baš biti shvatljiva, naprosto će slegnuti ramenima – ali će bijelo ostati bijelo, kockasto će ostati kockasto, a 11 sati vožnje za jednu crvenu ružu jednostavno stvar koju oni sami ne bi učinili i to je sve.
Nitko u tome ne bi tražio ikakvog drugog značenja osim geste koju se može zvati romantičnom, suludom ili očajničkom, ali je nedvojbeno samo i jedino to – gesta.
Znaš ono kad pričaš o bivšima, nenamjerno, jer u stvari pričaš o sebi?
Mislim, to je ok – ako to ne pričaš ženama. Jer ako pričaš ženama, bolje budi spreman da tvoju priču ženski um prevede u sve samo ne ono što doista jest. Naime, bijelo nije bijelo nego je crno. Ili je ljubičasto. Ili je roza sa zelenim prugicama, ali bijelo nije, nema šanse. I kockasno nije kockasto. Trokutasto je ili okruglo ili naprosto kvrgasto, samo nije kockasto. Pa tako ni gesta nije gesta. Romantika nije romantika. Čak ni očaj nije očaj – a taj me dio najviše ostavlja zabezeknutog. A, ne! Nego, sve je to opsesija, i/ili posesivnost (mooolimm?!?), i/ili manipulacija – moja, no! (ma da mi je samo znati kakva je to fuzzy logic koja to tako protumači). I tako. U roku dok veliš trihineloza, zatekneš se kako objašnjavaš da ti nije jasno zašto te vređaju, kad si ispričao sasvim lijepu i mrvu čak dirljivu priču.
Objašnjavaš sasvim uzaludno, naravno.
Iste te žene (kojima je sasvim uzaludno išta objašnjavati), već će drugi dan uzdisati nad nekim filmom/romanom/pričom prijateljice i neizbježno temu završavati zaključkom da danas više nema takvih muškaraca. Kakvih takvih? Pa, recimo onakvih koji bi vozili 11 sati tek da učine gestu.

Naravoučenije?
Što god da ti lijepo za neku ženu učinio, ona će protumačiti na loš način. Skidaš li zvijezde s neba, ispast ćeš opsesivan. Držiš li poput kapi rose na dlanu, bit ćeš manipulator. Uvijek. Bez iznimke. Svaki demanti je samo nastavak iste one retorike koja vrijedi isključivo za filmove/romane/priče prijateljica, ali nikad – nikad! – za vlastiti život i nekog tukca koji samodestruktivno pokušava u njemu sudjelovati.
Možda je to objašnjenje zašto se žene toliko vole vezati za nasilnike. Popiju šamar, a u glavi to prevedu u – znak pažnje. Makes sense, ain’t?
However.

Koja je svrha? Ovoga?
Pa znaš ono, ne kukaj i ne grintaj, nemoj ovo i nemoj ono…
Ma da?
Jer vi to zaslužujete” – ?
Istina glasi – ne zaslužujete vi baš ništa. Nula. Zero. U stvari, prolazite milijun puta bolje od toga kako bi zaslužile prolaziti. Zilijuni laži, mizernih tjelesnih ucjena, bijednih manipulacija, bezosjećajnih udaraca – hajde, što bi netko time trebao zaslužiti?

Nema poante. Nema. I to je najtužnije u svemu.
Nema poante.
I nema pomoći.

Kako god.

Fuckični (… and he’s a jolly good fellow…)

Znaš ono, ne kukaj i ne grintaj, budi pozitivan, nemoj širit depru oko sebe jer to rastjera ljude ko naftalin moljce?
Fuck that.
Fuck sve Božiće i Nove godine i rođendane provedene u gledanju kroz prozor; jebo Godota, nema ga.
Fuck ta prokleta tri tjedna samoće kad usamljenost mrzi sve tople, nasmiješene, nježne i prisne face. Fuck them. Debeli fuck them.
Fuck to što niti izgledaš, a definitivno se niti ne osjećaš tako, kad brojka na kalendaru govori da si u suludoj trci od rođenja do smrti prešao osjetno više od pola puta.
Fuck konačni uspjeh da ti napokon nitko više ne čestita usrani rođendan – uvijek se nađu govna klase Vipnet ili mirovinsko koji ti pošalju sms. Ili mail. Ne’š ti znaka pažnje. A sms-ove i mailove k tome i posebno obožavam, sjajan su način da ti netko opali nogu. Ako ćemo iskreno, jedini način. Barem se meni nikad nije desilo da me itko emotivno izmasakrira imajući muda (čitaj: poštenja i poštivanja) gledati me pritom u oči.
Fuck all of it.
55 puta fuck.

Who gives a shit anyway.

%d bloggers like this: