Posljednji

Nije prvi put da pokušavam pisati po posljednji put. Velim, pokušavao sam – iako sam uvijek bio uvjeren da posljednje i jest posljednje.
Pa je ispalo da nije bilo.
Pisao sam svoje posljednje zapise jer sam dizao ruke; od svega, ne samo od pisanja. Od nadanja. Od pokušavanja. Od čežnji i definitivno od očekivanja. Pisao sam po posljednji put jer nije više imalo smisla pisati. Nije pomagalo. Nije nikamo vodilo. Nije, na koncu, ništa više ni značilo.
Pa je i opet ipak ispadalo da kad nema više ničeg, nešto ipak ostane tinjati, budeći nadu da može i gorjeti. Pa bi se opet gasilo, pa bi opet bio napisan posljednji zapis.
Sve je to daleka prošlost. Daleka, daleka prošlost.

Sretan sam.
Mogao bih utrošiti tisuću riječi, stotine superlativa, sve metafore koje znam i ne bih svime time uspio opisati ni djelić svoje sreće. Naprosto – sretan sam. Ne onako, na minutu-dvije, niti onako površno, onako kad već drugi dan niti ne pamtiš da si uopće bio sretan. Ne. Sretan sam onoliko koliko god to ikoje biće može biti, pa još malo preko toga. Trajno sretan. Sretan se budim, sretan liježem, a u međuvremenu sretno sanjam sretne snove, spavajući i bivajući budan, jednako.
Ne znate kako je to. Da znadete, ne biste sad s ekrana čitali ove riječi. Umjesto toga živjeli biste svoju vlastitu sreću, upravo onako kako je ja živim.
Anyhow.
Ovaj posljednji zapis, uistinu jest posljednji. Zašto? Jer sve ono što sam ranije htio pričati svijetu, sad pričam onoj koja me čini toliko beskrajno sretnim. I tako i treba biti. Jednom, ove će stranice tiho i bez ikakve pompe naprosto nestati, nemajući više nikakav razlog da postoje. Zasad, neka ih. Neka svjedoče da su čuda moguća, te da sam oduvijek imao pravo – u bajke treba vjerovati. U sreću treba vjerovati. U ljubav treba vjerovati. Treba vjerovati da smisao postoji. Treba uvijek, uvijek imati hrabrosti vjerovati. Jer nitko vam drugi nije kriv za život kojim živite – jedino vi sami.
Eto, toliko je jednostavno. 😉

Mah-mah.
Over & out.